S OTVORENJA IZLOŽBE
Mnoga pitanja i intrige koji proizlaze iz pretpostavljenog odnosa duhovnog
i fizičkog oduvijek su u fokusu onih predanih, bilo filozofa, književnika,
likovnjaka ili štovatelja pokreta, i to ponajviše onog primordijalnog (prvobitnog),
ritualnog, gdje tijela u naravi gotovo rastaču njegovu materijalnu pojavnost, a
sve u cilju traženja zagovora stanovnika nekih zasad dobro sakrivenih realiteta.
Još je Platon promišljao o tijelu kao djelu, ali i dijelu, prividnog svijeta,
tvarnog dok je njegov duhovni ekvivalent uronjen u vječni svijet ideja. Takav je
ideal kasnije naslijedio Augustin smatrajući kako duh i tijelo tvore dvije različite
supstancije pri čemu one utječu jedna na drugu, iako ne tvore bivstveno
jedinstvo. Dualizam je zagovarao i Descartes tumačeći da čovjekovo tijelo i duša
pripadaju potpuno različitim redovima bitka te kao takvi ne mogu stupiti u vezu
i djelovati jedno na drugo, dok je Leibniz pretpostavio prethodnu usklađenost
tjelesnog i duhovnog koji unatoč odsustvu uzajamnog djelovanja generiraju
harmonijom.
Međutim, nije samo filozofija iz tih ideja crpila (i još uvijek crpi) svoju
stvaralačku snagu, nasljeđujući ih, ili im postavljajući kontru, već i umjetnost.
Istraživanju odnosa tjelesnog i duhovnog bila je tako, za pretpostaviti, predana
antika, a potom i renesansa, također sklona hermetizmu kao mističnom
pristupu poučavanju o vezi mikro i makrokozmosa, dok je početak prošlog
stoljeća obilježen revivalom mnogih okultnih škola. Danas, možda kao nikad
dosad, čovjeka u glavnini definira materijalno, što ga tjera da, ponekad svjesno,
a ponekad nesvjesno, evocira svoj antipod. To mu pomaže u konstruiranju
platforme pogodne za dobrodošlu promjenu!
Kako je takvih konstrukcija, ali i pitanja što ih one zazivaju, sve više,
umjetnici su pozvani da ponude odgovore!
Slikarstvo Božice Gršković, rekao bih, izrasta upravo ovdje. Nedefinirane,
ali koloristički napete ambijente ona ispunjava ljudskim konturama, lišenih bilo
kakvih naznaka identiteta. Njezine eterične emanacije, platonovski shvaćenog,
duhovnog ekvivalenta fizičke (s)tvarnosti, ponekad egzistiraju same, a ponekad
u paru ili repetitivnom nizu, vitalizirajući u slučaju potonjih, poseban oblik tihe,
gotovo svete, konverzacije. Međutim umjesto svetaca što ih otkriva kršćanski
panteon, bezuvjetnoj kontemplaciji zavjetovane su projekcije nas samih
uronjene u još uvijek nedovoljno dostupan svijet vječnih ideja. Istinite verzije naših hologramskih egzistencija, ovdje su tako povezane sa svojom
primordijalnom biti, točnije iskrom koja mikro i makrokozmos čini jedino
održivom cjelinom. Takvim intuitivnim, gotovo dematerijalizirajućim slikarskim
ekspresijama, upućujen nam je poziv da se probudimo i konačno redefiniramo
nametnute prioritete!
Kako odabirom tematskih cjelina, tako i vizijom slikarske površine,
autorica je zagrizla u na prvi pogled začudan svijet transcedentalnog (ili
mističnog) konceptualizma, zasnovanog prije svega na istraživanju uglavnom
nevizualnih fenomena, što se s jedne strane, u cilju potenciranja neodrživog
karaktera same materije, manifestira dematerijalizacijom formi, a s druge
autorefleksivnim istraživanjem ponašanja i djelovanja samog umjetnika. Božica
Gršković u tom je kontekstu svjesnim negacijama tijela i konkretnog prostora
pažnju s materijalnog usmjerila prema onim osjetilnim i duhovnim sferama,
kreirajući vlastitu verziju kozmosa u kojem su komunikacija i percepcija
elementarnije od one fizičke i vizualne.
Igor Gržetić
